za AHIS: Rejhan Mujkanović (rejho)

Kao i kod Penumbra: Overture, najveća pažnja u Penumbra: Black plague je poklonjena na fizički zavisnim dizajnom igre. Priča, o mladom čovjeku koji istražuje podzemnu bazu kod Greenland koja je najvjerovatnije zaražena nekom vrstom infekcije,je malo čudna ali nije ni blizu originalna kao što je dizajn zagonetki. Sve u toj igri je bazirano na svakodnevnoj logici, ali ne i bizarni svijet koji vlada u podzemlju koji dominira tradicionalne avanturističke igre. Svi problemi u igri se rješavaju u kombinaciji sa dosta realnom fizikom i okolinom koja je ispunjena raznim objektima kojima se može direktno manipulisati.

Nema lutanja po igri i pronalaženja neke ručice da povučete (i dok je nađete smuči vam se igra), i nema usmjeravanja lasera u kojekakva ogledala da se neki mehanizam pokrene kako bi vam otvorio put u sljedeću fazu (stvarno,koji bi neprijatelj ostavljao takve stvari, to samo ima u James Bond filmovima). U ovoj igri jednostavno istražujete strašne prostorije podzemne baze i otključavajući brave, tiskajući i namještajući kutije, stolice, stolove ili razne druge predmete, pokušavate se izvući iz tih tmina. Svaka akcija je zasnovana na realnim pokretima glavnog lika. Philip-ovo tijelo u ovoj igri je dio simulacije, i zato trebate biti veoma oprezni da ne stanete na objekat koji želite podignuti, tiskati itd. Za razliku od mnogih drugih first-person igara gdje ste vi jednostavno samo jednan upravljač iza kamere. Ali u ovoj igri vaš karakter ima stvarno prisustvo i djeluje na okolinu svojom fizičkom prisutnošću.
Ovaj veoma realni dizajn pravi ovu igru jako strašnom (moj savjet, ostavite upaljeno svjetlo dok igrate ovu igru). Čitava je igra potopljena u realnost, i lahko se unesete u igru misleći da ste stvarno zaglavili duboko u podzemlju.
Vizualni izgled je nekoliko godina iza ovog vremena ali ne umanjuje ni sekundu uživanja u strahu i napetosti. Svejedno se skoro čitava radnja odvija u mračnim odajama gdje vas zvukovi više razaraju nego izgled tamnog okruženja. U Black Plague zvukovi su važniji. Cijelo vrijeme vam šaputi i šuštaji daju konstantnu količinu adrenalina, kako bi vas držali napetim. I to je čar ove igre, da se uživa u strahu.

Sve što je u Overutre bilo iritirajuće je sada izbačeno. Vi i sada možete ući u borbu ako je potrebno ili se baciti u sjene kako bi izbjegli neprijatelje. Nema više onih frustrirajućih okršaja sa psima i nije više potrebno da se budak zamahuje u nečiju lobanju. Ipak se susretnete sa neprijateljskim stvorenjima, ali su ti susreti rijetki i dug razmak između njih. Strašna stvorenja se pojave toliko često samo da održe napetost. U većini slučajeva je dovoljno se samo sakriti za nekoliko trenutaka da bi se loši momci izbjegli, što vam ostavlja više vremena za rješavanje zagonetki.

Jedan veliki nedostatak je što se relativno brzo završi. Svaki iskusni igrač avanturističkih igara može ovu igru za četiri do pet sati pojest. Ovaj nedostatak bi se mogao oprostiti da je treća Penumbra na putu, ali Black Plague je sigurni završetak ovog serijala.
Takva je situacija kavka jeste, ipak je Black Plague zabavna igra i može se preporučiti svim igračima koji su uživali u Overture.